Splitskog poduzetnika Rudolfa Baldasara uoopće nije začudilo kada smo mu rekli da nam je prvi glas o njegu i njegovim djelima došao s Cresa, iz konobe Nono. Tu smo radili temu o ekstra inovativnim drvenim pršutima, pa se preko ulja nadovezali na našeg sugrađanina. Rudolf, poznati poslovni čovjek na ovu se našu poveznicu nasmijao, tvrdeći kako brat-bratu on zna, a njega opet poznaje, barem 50 posto ljudi iz svjetskog maslinarskog i uljarskog miljea. E sada nam se taj broj učinio malo nemoguć, jer maslinara i uljara ipak na ovom našem svijetu ima more. Malo nelogično, jel. -Jest na prvi pogled. Ali znate što se meni zna događati, to da mi čovjek priđe, pruža mi ruku i kaže, sjećate se kada smo pričali na Novom Zelandu. Drugi me čovik podsjeti na susret u Čileu. Nakupilo se tu svijeta. A s druge strane, ma nije taj maslinarsko-uljarski tematski krug puno velik. Pa čak ni kada o cijelom svijetu pričamo - kaže sa širokim osmijehom Rudolf, čiji je poslovni opus vezan uz gradnju uljara diljem lijepe naše planete Zemlje. U nekim godinama čovjek počne sabirati što je u svom životu napravio, pa stane zbrajati, neko visinu zarade, broj djece, godina staža, kuća, auta, projekata za zgrade, crkve, brodice, kupljenih čestica zemlje, neki i osvojenih žena, razvoda… Rudolf će se, pak, osvrnuti na uljare. Pod njegovim projektom i nadgledanjem, u oviru talijanske tvrtke Pieralisi za koju radi kao ekskluzivni hrvatski zastupnik, na svijetu ih je digao 80-ak. Od Čilea, do Novog Zelanda. Da zaboravismo reći, prije nego što se kao inženjer uhvatio gradnje uljara, bio je pomorac. Deset je godina navigavao za Brodospas i Jugoliniju.

-I onda sam jednom došao doma s vijađa, i shvatio da mi se ćer, a imala je tada dvi godine, sakrila materi, ženi mi, iza suknje. I onda sam se odma odlučija skinit. Još sam malo ostao u Brodospasu, ali poslije sam odlučio otvoriti svoju firmu, i na nagovor pokojnog dr.Škarice došao u kontakt s talijanskom tvrtkom Pearlisi koja se bavi opremom za proizvodnju maslinova ulja. Ubrzo me firma počela slat po svijetu, a jedan od prvih poslova je bila gradnja 15 uljara u Albaniji, koje sam morao dignuti u roku od samo mjesec i pol dana – kaže Rudolf. Da vam predočimo, Rudolf napravi projekt za uljaru čija se vrijednost kreće od 100 do 400 tisuća eura. S opremom kod naručitelja u predviđeni prostor stiže i on, sa zadatkom da sve stavi u lančani pogon. A u njemu niti jedna karika ne smije štekati. S obzirom da je albanski posao odrađen kao švicarski sati, Baldasaru su se putovanja svijetom uzredala. Naredno je bilo u Čileu, gdje je digao uljaru za jednog bračkog iseljenika. -Ispričao mi je svoj put, otišao je iz Nerežišća u Punta Arenas čuvat ovce, a onda je kupio maslinik u dolini u kojoj podzemnim tokom teče rijeka. Rijeka dolazi iz Bolivije i ide u ocean. To je kraj u kojem je samo jednom u deset godina palo tri kapi kiše, i to baš na dan kada je uljara za probu počela raditi. Bilo je to čudo. Vodu za masline crpe pumpe s dubine veće od 50 metara, a kako je tlo puno minerala masline tu rastu kao lude. Idu gore u visinu po 15 metara, dole, u širinu, daju urod od po 1500 kila. A kod nas ako je sto, to je ludilo. Zeb, to je ona završna grana na stablu na kojom bude plod, kod njih je duga dva do tri metra i nosi više maslina od listova. Kod njih je najveći problem kako napraviti skale za visoke grane – priča Rudolf. Drvene ne mogu jer ih takve nisu u stanju napraviti. Rade zato željezne, ali da bi ih digli, danima prije branja moraju ih dizati konopima, raditi svakojaka čudesa. A kada padnu, čovjek znade ostati visiti na grani, Bogu iznad zemlje. Tu je Baldasar digao dvije uljare, a usput je probao i prvo ulje, za probu napravljeno od konzerviranih maslina. Nije mu baš bilo po guštu, no svoju je publiku našlo. Ono od svježeg ploda već je bilo druga priča. -Ajmo odma nešto razjasnit. Mi imamo vrhunsko ulje, i kao takvo mi ga u Piearalisiju uvijek traže. Stoji i to da je dalmatinskog ulja po količini gledano ima više od istarskog. Ali istarsko je u većem postotku bolje kvalitete. I kod nas ima lošeg ulja, isto kao što odličnog ulja u određenom postotku ima i u drugim zemljama. A što se tiče ove sezone, pa ako je suditi po razmišljanju mojih prijatelja agronoma, naredna godina bi po pitanju ulja za nas mogla biti odlična. Oni kažu ovako, ako se makar jedan dan dogodi temperatura od minus pet, minus šest stupnjeva, tada maslina nagodinu ne baca list nego plod. I nema štetnika koji bi joj naudili. A prognoza kaže, stiže Sibir. Pa ako je tako, naredna godina donosi masline pune ploda. Bit će ulja – navješćuje Rudolf berićetne vijesti. A to je dobro za sve, i za maslinare, i za nas koji cijenu litre ulja neće plaćati kao suho zlato. A bogme i za Baldasara koji na kraju krajeva i živi od nadgledanja i saniranja kvarova na uljarama, od kojih ih makar 60-ak u Hrvatskoj i Sloveniji. Putovanja mu svakako ne ginu, vraćamo se opet na maslinarske vijađe, a s njima i na ono u južnoj Africi, u JAR-u gdje je za jednog poslovnog čovjeka izgradio dvije uljare. -E to je bilo zanimljivo. Pogon smo trebali sastavljati u kući koja je zakonom bila zaštićena. U njoj su nekada živjeli robovi. E onda smo sve strojeve morali dizati na postolja, ništa se nije smjelo kopati. Čovjek je zasadio 60 tisuća stabala, i napravio je veliki biznis, ima proizvodnju, kušaonu trgovine, restoran. Tunis s druge strane ima ulje koje je skroz svijetlo, ali je opet dobro. Te masline rastu na pjeskovitom terenu, pa im u listovima nema dovoljno klorofila. Australija je zanimljiva tu sam surađivao s maslinarom koji ima polja kapule, što se vlaže posebnim mehanizmom u obliku pomičnog kruga. Iz Svemira se ti krugovi vide. Veliki je posal taj čovik s kapulom napravija. A što je zanimljivo, jedna su drugoj iste kao jaje jajetu – kaže. Pa je odlučio krenuti u posao s uljem, zbog čega mu je Rudolf napravio tri uljare, s preradom od 12 tona na sat. A vjerovali ili ne, glavni problem tu nije voda, ni tehnologija, nego činjenica da masline u Australiji rastu tako brzo, da im grane svako malo treba šišati. Za branje su izumljeni posebni strojevi koji sakupe oko 80 posto ploda. Ostatak, koliko se može, pokupi se ručno. -Na Novom Zelandu pionir maslinarstva i najveći maslinar je naš Bračanin Ivo Šimunović. No njihove je maslina zbog klime puno manje. Najveći neprijatelj im je vegetacija, tu trava raste kao luda. A tek ovce, ko krave su, ma na jednu njihovu dođu tri naše koliko su velike. To je takva klima. Kada sve zbrojim, skupilo se tu kroz godine puno uljara, puno putovanja, puno ljudi, puno iskušavanja ulja. A znate šta je zanimljivo, ja sam nemam niti jednu maslinu. U životu sam samo jednom bio u berbi maslina i to je trajalo niti po ure. Ali dobro, za ribu s gradela, ulja od prijatelja uvik se nađe – priča Rudolf. I evo nas do bližih nam krajeva, Sirije, Alžira, Tunisa…U Siriji je nekada tvrtka Piearlisi podigla za naručitelje oko tisuću uljara. Najnovije vijesti koje su stigle do Baldasara kažu kako je većina uništena, strojevi na crno prodani. Sirija je, kaže, bila četvrta zemlja na svijetu po proizvodnji maslina. Ljudi su ih sadili gdje god su mogli, izgradili bi zid, nasuli malo zemlje i posadili stablo. Ovu je zemlju doživio kao tehnološki naprednu, a Alepa se sjeća kao grada ružnog kao đavo, ali nevjerojatno prenapučenog stanovništvom. Pažnju mu je privukla i njihova navika da na svaku kuću stavljaju po makar dvije satelitske antene. -Žaj mi je slušati ove strašne vijesti iz Alepa, gledati kako se sve to ruši. No to je taj kraj, tu nemira uvijek ima. Tako je bilo i u Alžiru, zemlji koja je putem fondova podosta uložila u maslinarstvo. Tu sam masline vidio na samoj granici s pustinjom, vukle su vlagu od negdje iz zemlje, ni sam ne znam kako je to preživljavalo na tim nesnosnim dnevnim temperaturama. Ali zato blizu mora imaju odlične maslinike – prisjeća se. A Libanon mu je ostao u posebnom sjećanju. Tu je radio uljaru za jednog visokog vojnog časnika koji je živio u elitnom, zaštićenom dijelu grada. Nakon što je prošao sve kontrole da bi došao do njegova stana, a služavka mu otvorila vrata, odjednom je vidio jednog Libanonca i šokirao se kada je čuo njegovo obraćanje. -Dakle, čovjek mi na tečnom, najtečnijem splitskom kaže točno ovako: Ej kume di se, kako si. Znaš ja sam studira u Splitu, bio sam u Lori, tuka san se s vašima, vaše san cure faćka. Ma čuj, imaš ti koju dobru političku vezu da me izvučeš iz svega ovoga ovde. Ajde me izvuci … To mi je kazao. Čovjek je inače bio odlično situiran, imao je vojnu karijeru. Vezu mu nisam našao, nisam ga izbavio, nisam ga više nikada i vidio. Ali kako sam, vam već rekao, u svijetu maslinarstva svi se znaju – kaže Rudolf Baldasar.